Vukovarski Spomenar

Tonko Maroević

Za motive s ove izložbe Vlastimir Lončar je imao posebno snažnu motivaciju: ljubav prema gradu u kojemu je živio, s kojim se srodio i kojega je branio, a koji i sada u njegovim sjećanjima zauzimlje povlašteno mjesto. Riječ je, dakako o Vukovaru, o toposu koji i u kolektivnoj imaginaciji ima posebno simbolično mjesto, a u individualnoj viziji ovoga slikara ima sve moguće doživljajne raspone. Pamti ga kao prostore nataložene ljepote prirode i kulture, ne zaboravlja traumatične prizore njegova rušenja i degradacije i, konačno, evocira znane mu ambijente kao zalog dugoga trajanja i sublimaciju traumatičnih iskustava. Stoga nam na ovoj izložbi Lončar nudi kronološki i tipološki trodijelnu artikulaciju predstavljenih slika. S jedne su strane zapamćeni prizori spokojne kontemplacije rijeke, ulica i spomenika, na drugoj su strani žestoke scene ratnog stanja, a na trećoj pogled na aktualnu situaciju, no s uživljavanjem koje kao da pretpostavlja obnovu u uspomenama, obnovu u duhu.

S obzirom na likovni pristup, najprije ćemo kazati da je Mnemozina, boginja pamćenja i majka sviju muza, obdarila Vlastimira Lončara iznimno čvrstom memorijom, a nije mu uskratila ni minucioznost viđenja ni tehnički vještinu izvođenja. Stoga on prilazi veduti ili krajoliku s namjerom da uhvati specifična svojstva viđenog prizora, da uz koordinatne točke stvarnih predmeta u kadru kaptira i odgovarajuću atmosferu, to jest da fiksira igru svjetlosti i sjene po promatranim površinama, te na taj način sugerira i dubinu – ne tek treću dimenziju prikazanog prostora, nego i dubinu doživljaja, dubinu neravnodušne emotivne reakcije. Nema dvojbe da je u mnogim ovdje izloženim pejzažima i scenama sjena subjektivno nadvladala ulogu svjetlosti, da su prizori učestalo utonuli u sjetnu, melankoličnu i čak dramatičnu polutamu a pogotovo motivi razaranja i njihovih posljedica imaju tamnu patinu i gusti veo mračnih dojmova.

Lončareva slikarska interpretacija dragih ambijenata teži dostojanstvenosti i suzdržanosti, a to postiže kolorističkom redukcijom na pretežno smeđesivkastu gamu i finim i tonskim stupnjevanjem registara i planova. (Za razliku od vukovarskog ciklusa, u svojim istarskim i primorskim radovima on je skloniji jačoj kromatici).

Upravo sposobnošću suptilnoga tretiranja svjetlosnih tragova i odbljesaka, delikatnošću subjektivnog „filtriranja“ viđenog kroz vlastiti rukopisni izraz nadmašuje se dokumentarna, pozitivistička razina artefakta, a Vlastimir Lončar potvrđuje se kao izvođač zamjetne vještine i odgovarajuće stvaralačke empatije. Zadovoljstvo nam je pozdraviti ga na prvim koracima aktivne profesionalne afirmacije i novim potvrdama izrazite humanističke orijentacije.

akademik Tonko Maroević

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi tehničke kolačiće i kolačiće trećih strana za pružanje nekih usluga. Nastavkom pregledavanja omogućit ćete upotrebu kolačića i slažete se sa uvjetima korištenja. Informacije

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close