Tonko Maroević
Za motive s ove izložbe Vlastimir Lončar je imao posebno snažnu motivaciju: ljubav prema gradu u kojemu je živio, s kojim se srodio i kojega je branio, a koji i sada u njegovim sjećanjima zauzimlje povlašteno mjesto. Riječ je, dakako o Vukovaru, o toposu koji i u kolektivnoj imaginaciji ima posebno simbolično mjesto, a u individualnoj viziji ovoga slikara ima sve moguće doživljajne raspone. Pamti ga kao prostore nataložene ljepote prirode i kulture, ne zaboravlja traumatične prizore njegova rušenja i degradacije i, konačno, evocira znane mu ambijente kao zalog dugoga trajanja i sublimaciju traumatičnih iskustava. Stoga nam na ovoj izložbi Lončar nudi kronološki i tipološki trodijelnu artikulaciju predstavljenih slika. S jedne su strane zapamćeni prizori spokojne kontemplacije rijeke, ulica i spomenika, na drugoj su strani žestoke scene ratnog stanja, a na trećoj pogled na aktualnu situaciju, no s uživljavanjem koje kao da pretpostavlja obnovu u uspomenama, obnovu u duhu.
S obzirom na likovni pristup, najprije ćemo kazati da je Mnemozina, boginja pamćenja i majka sviju muza, obdarila Vlastimira Lončara iznimno čvrstom memorijom, a nije mu uskratila ni minucioznost viđenja ni tehnički vještinu izvođenja. Stoga on prilazi veduti ili krajoliku s namjerom da uhvati specifična svojstva viđenog prizora, da uz koordinatne točke stvarnih predmeta u kadru kaptira i odgovarajuću atmosferu, to jest da fiksira igru svjetlosti i sjene po promatranim površinama, te na taj način sugerira i dubinu – ne tek treću dimenziju prikazanog prostora, nego i dubinu doživljaja, dubinu neravnodušne emotivne reakcije. Nema dvojbe da je u mnogim ovdje izloženim pejzažima i scenama sjena subjektivno nadvladala ulogu svjetlosti, da su prizori učestalo utonuli u sjetnu, melankoličnu i čak dramatičnu polutamu a pogotovo motivi razaranja i njihovih posljedica imaju tamnu patinu i gusti veo mračnih dojmova.
Lončareva slikarska interpretacija dragih ambijenata teži dostojanstvenosti i suzdržanosti, a to postiže kolorističkom redukcijom na pretežno smeđesivkastu gamu i finim i tonskim stupnjevanjem registara i planova. (Za razliku od vukovarskog ciklusa, u svojim istarskim i primorskim radovima on je skloniji jačoj kromatici).
Upravo sposobnošću suptilnoga tretiranja svjetlosnih tragova i odbljesaka, delikatnošću subjektivnog „filtriranja“ viđenog kroz vlastiti rukopisni izraz nadmašuje se dokumentarna, pozitivistička razina artefakta, a Vlastimir Lončar potvrđuje se kao izvođač zamjetne vještine i odgovarajuće stvaralačke empatije. Zadovoljstvo nam je pozdraviti ga na prvim koracima aktivne profesionalne afirmacije i novim potvrdama izrazite humanističke orijentacije.
akademik Tonko Maroević