Vukovarski Spomenar

Stanko Špoljarić

Vjerodostojnost, kao ljudska i umjetnička vrijednost,  bitna je značajka opusa Vlastimira Lončara, posebno uprisutnjena u ciklusu o Vukovaru. Namjerno ističem o Vukovaru, a ne vukovarski ciklus, jer čini mi se tako kod  osobe u njemu odrasle potenciramo posvojenost slikovite vedute i unj upisanog krajolika, a ne samo susret s gradom atraktivnim za slikanje. Lončar doživljaj i sliku Vukovara donosi u sintezi   emotivnog naboja, od strasnosti do tihog dijaloga, i neospornog slikarskog talenta. Dakako  da je ljubav prema gradu prožeta  odgovornošću jer je za Lončara motiv Vukovara i više od motiva.  Slijed slika, akvarela i sepija, povezuju   tri sloja  vremena  (premda taj niz vjerojatno u potpunosti ne odgovara, što nije ni važno, preciznoj kronologiji stvarnih datuma), Vukovara prije rata, kataklizmično uništenje grada, i Vukovara danas.

Likovno zajednička  karakteristika je odricanje od kolorističke otvorenosti, tamnija paleta bez  veće zvučnosti boje. Mjera  je to slikarskog dostojanstva namjerno  odabrana  budući da prizori spajaju činjenično i meditativno. Vukovar Lončarovog sjećanja, iako   danas djelomično obnovljen utkan je u prošlost, privlači ljepotom donijetom notom sentimentalnog, gdje zdanja spomeničkog karaktera, te dragi pitoreskni  zakutci  nose za umjetnika opipljivost mlađih godina. Usprkos realističnosti pristupa,  čak i tvarnosti dokumentarnog, Lončar ukupnoj ambijentalnosti grada daje svojevrsnu auru, želju da čitav grad uzdigne na pijedestal.

S Lončarom prolazimo ulicama, sklanjamo se pod lukove natkrivenih  pločnika, zastajemo pred  povijesnim zdanjima i mjestima koja su ušla i memoriju svih nas, i s umjetnikom iskreno volimo Vukovar. Lončar nam je dodatno darovao to poštovanje i  dojmljivom kvalitetom svojih slikarskih ostvarenja. Između  povijesnog Vukovara, i onoga danas postoji užas rata. Uz stradanje ljudi i potpuna devastacija ljepote. Lončar je možda i taj i takav  Vukovar krenuo slikati realistično. No tu ruka nije smjela, a niti mogla biti potpuno mirna. Disciplini, svojstvenoj  Lončaru, tu nije bilo mjesta. Ona  je vidljiva u osnovnoj gradnji scene, no sve dalje ekspresionistički je krik, osjećaj umjetnika prenijet u formu. I mnogo, mnogo crnila. Teško ranjene fasade ožiljci su i duše u prizorima i umiruće prirode. Zaštitni znak grada – vodotoranj, crkve i dvorac, te druga reprezentativna zdanja svojim epidermama stvarnost su i simbol razaranja, s najbolnijom točkom, s izrešetanim Bećarskim  križem. Lončar  opisuje  krhotine monumentalnog i sluti  nove silnice tragova ljepote. Treći je to segment izložbe. Današnji Vukovar. Lončar se vraća i gradu i Dunavu. S vizurama  uskoga kadra, s koncentriranjem na detalj, i izgledima širine prostora.   S oblicima građenim marnošću poteza, mijena zgusnute i prozračne forme, sastavnicama kompozicija, kojih i aktivna bjelina papira ima itekako važnu ulogu. Kontrast je plohama sugeriranog volumena i treptaj vitaliteta svjetla. A svjetlo, kao potreba unutrašnjeg smiraja, reklo bi se duhovnosti slike, i  osnovni je sadržaj  izložbe Vlastimira Lončara.

Stanko  Špoljarić, prof.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi tehničke kolačiće i kolačiće trećih strana za pružanje nekih usluga. Nastavkom pregledavanja omogućit ćete upotrebu kolačića i slažete se sa uvjetima korištenja. Informacije

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close