Stanko Špoljarić
Vjerodostojnost, kao ljudska i umjetnička vrijednost, bitna je značajka opusa Vlastimira Lončara, posebno uprisutnjena u ciklusu o Vukovaru. Namjerno ističem o Vukovaru, a ne vukovarski ciklus, jer čini mi se tako kod osobe u njemu odrasle potenciramo posvojenost slikovite vedute i unj upisanog krajolika, a ne samo susret s gradom atraktivnim za slikanje. Lončar doživljaj i sliku Vukovara donosi u sintezi emotivnog naboja, od strasnosti do tihog dijaloga, i neospornog slikarskog talenta. Dakako da je ljubav prema gradu prožeta odgovornošću jer je za Lončara motiv Vukovara i više od motiva. Slijed slika, akvarela i sepija, povezuju tri sloja vremena (premda taj niz vjerojatno u potpunosti ne odgovara, što nije ni važno, preciznoj kronologiji stvarnih datuma), Vukovara prije rata, kataklizmično uništenje grada, i Vukovara danas.
Likovno zajednička karakteristika je odricanje od kolorističke otvorenosti, tamnija paleta bez veće zvučnosti boje. Mjera je to slikarskog dostojanstva namjerno odabrana budući da prizori spajaju činjenično i meditativno. Vukovar Lončarovog sjećanja, iako danas djelomično obnovljen utkan je u prošlost, privlači ljepotom donijetom notom sentimentalnog, gdje zdanja spomeničkog karaktera, te dragi pitoreskni zakutci nose za umjetnika opipljivost mlađih godina. Usprkos realističnosti pristupa, čak i tvarnosti dokumentarnog, Lončar ukupnoj ambijentalnosti grada daje svojevrsnu auru, želju da čitav grad uzdigne na pijedestal.
S Lončarom prolazimo ulicama, sklanjamo se pod lukove natkrivenih pločnika, zastajemo pred povijesnim zdanjima i mjestima koja su ušla i memoriju svih nas, i s umjetnikom iskreno volimo Vukovar. Lončar nam je dodatno darovao to poštovanje i dojmljivom kvalitetom svojih slikarskih ostvarenja. Između povijesnog Vukovara, i onoga danas postoji užas rata. Uz stradanje ljudi i potpuna devastacija ljepote. Lončar je možda i taj i takav Vukovar krenuo slikati realistično. No tu ruka nije smjela, a niti mogla biti potpuno mirna. Disciplini, svojstvenoj Lončaru, tu nije bilo mjesta. Ona je vidljiva u osnovnoj gradnji scene, no sve dalje ekspresionistički je krik, osjećaj umjetnika prenijet u formu. I mnogo, mnogo crnila. Teško ranjene fasade ožiljci su i duše u prizorima i umiruće prirode. Zaštitni znak grada – vodotoranj, crkve i dvorac, te druga reprezentativna zdanja svojim epidermama stvarnost su i simbol razaranja, s najbolnijom točkom, s izrešetanim Bećarskim križem. Lončar opisuje krhotine monumentalnog i sluti nove silnice tragova ljepote. Treći je to segment izložbe. Današnji Vukovar. Lončar se vraća i gradu i Dunavu. S vizurama uskoga kadra, s koncentriranjem na detalj, i izgledima širine prostora. S oblicima građenim marnošću poteza, mijena zgusnute i prozračne forme, sastavnicama kompozicija, kojih i aktivna bjelina papira ima itekako važnu ulogu. Kontrast je plohama sugeriranog volumena i treptaj vitaliteta svjetla. A svjetlo, kao potreba unutrašnjeg smiraja, reklo bi se duhovnosti slike, i osnovni je sadržaj izložbe Vlastimira Lončara.
Stanko Špoljarić, prof.