Pavao Pavličić

Tko motri slike Vlastimira Lončara, neka svakako uzme u obzir jednu činjenicu: Lončar je Vukovarac, a Vukovar je začuđujuće rijetko bio motiv i inspiracija likovnim umjetnicima. Premda u tom gradu ima i lijepih veduta i impresivnih krajolika, i premda su u Vukovaru živjeli i slikari koji su ostavili traga u našoj umjetnosti, sam se grad na slikama rijetko pojavljuje. Zašto je tako, duga je priča; ovdje je važno tek to da je Vlastimir Lončar uočio taj manjak i latio se da ga nadoknadi.

Uzeo je, dakle, u raznim tehnikama i iz raznih rakursa prikazivati Vukovar, pa se čak može reći da on slika Vukovar i onda kad slika nešto drugo, recimo, Istru ili Zagreb. A ono što na tim slikama najviše pogađa laika poput mene, svakako je njihova atmosfera, za koju mi se čini da neobično istinito priziva dunavske vidike, budeći ono isto raspoloženje koje čovjeka obuzima onda kad te vidike motri u zbilji. Ponekad sam se pitao kako to slikaru uspijeva, i na kraju sam došao do odgovora koji nekome može zvučati čudno, ali ja sam siguran da je posve istinit.

Kad, naime, u Vukovaru nekoga upitate kakve je boje Dunav, nikad nećete dobiti kratak i jednoznačan odgovor, nego će vam vaš sugovornik o toj boji govoriti naširoko ali oprezno, uz mnogo usporedbi i dodatnih objašnjenja. To dolazi odatle što Dunav doista nema stalnu boju: on je siv, zelen, plav, crven, žut ili smeđ, ovisno o godišnjem dobu, o vodostaju, o kiši, suncu, vjetru ili ledu. Zapravo, u njemu su sve boje, pa se zato čini da je sve što čovjek u Vukovaru može vidjeti – na zemlji i na nebu, blizu i daleko – tek jedna od tih dunavskih boja. A Vlastimir Lončar dobro je zapazio da se tu krije prilika za njega: on svoje kistove umače izravno u Dunav  – u onaj stvarni ili u onaj u svome srcu – pa mu zato slike tako dobro polaze za rukom.

akademik Pavao Pavličić